Job 14

1Čovjek rođen od žene kratka je vijeka i pun nemira. 2Kao cvijet niče, i otsijeca se, i bježi kao sjen, i ne ostaje. 3I na takoga otvoraš oko svoje, i mene vodiš na sud sa sobom!

4Ko će čisto izvaditi iz nečista? Niko. 5Izmjereni su dani njegovi, broj mjeseca njegovijeh u tebe je; postavio si mu među, preko koje ne može prijeći. 6Odvrati se od njega da počine dokle ne navrši kao nadničar dan svoj.

7Jer za drvo ima nadanja, ako se posiječe, da će se još omladiti i da neće biti bez izdanaka; 8Ako i ostari u zemlji korijen njegov i u prahu izumre panj njegov, 9Čim osjeti vodu, opet napupi i pusti grane kao prisad.

10A čovjek umire iznemogao; i kad izdahne čovjek, gdje je? 11Kao kad voda oteče iz jezera i rijeka opadne i usahne, 12Tako čovjek kad legne, ne ustaje više; dokle je nebesa neće se probuditi niti će se prenuti oda sna svojega.

13O da me hoćeš u grobu sakriti i skloniti me dokle ne utoli gnjev tvoj, i da mi daš rok kad ćeš me se opomenuti! 14Kad umre čovjek, hoće li oživjeti? Sve dane vremena koje mi je određeno čekaću dokle mi dođe promjena.

15Zazvaćeš, i ja ću ti se odazvati; djelo ruku svojih poželjećeš. 16A sada brojiš korake moje, i ništa ne ostavljaš za grijeh moj. 17Zapečaćeni su u tobocu moji prijestupi, i zavezuješ bezakonja moja.

18Zaista, kao što gora padne i raspadne se, i kao što se stijena odvali s mjesta svojega, 19I kao što voda spira kamenje i povodanj odnosi prah zemaljski, tako nadanje čovječije obraćaš u ništa.

20Nadvlađuješ ga jednako, te odlazi, mijenjaš mu lice i otpuštaš ga. 21Ako sinovi njegovi budu u časti, on ne zna; ako li u sramoti, on se ne brine. Samo tijelo njegovo dok je živ boluje, i duša njegova u njemu tuži.

22